I svetski rat i Kraljevina Jugoslavija

Nakon atentata u Sarajevu, 28. juna 1914, u Bečkereku je uhapšeno više od 30 građana, Srba, optuženih od strane Austro-Ugarskih vlasti za veleizdaju. Među njima je i dr Emil Gavrila, saradnik Svetozara Miletića i Jaše Tomića, koji je radio na kulturnom i društvenom jačanju srpskog naroda. Srbi iz Vojvodine, regrutovani u Austro-Ugarsku vojsku, ubrzo dezertiraju, ne želeći da se bore protiv sopstvenog naroda. Njih sedam hiljada na ruskom frontu stvaraju dobrovoljačke odrede, Sremski i Banatski, koji se bore na Dobrudži, a 79 dobrovoljaca iz grada i okoline borilo se i na Solunskom frontu.

Posle četiri krvave godine i golgote srpskog naroda, srpska vojska je, polovinom septembra 1918. krenula u proboj Solunskog fronta i oslobađanje otadžbine. Prva armija vojvode Petra Bojovića oslobodila je 1. novembra Beograd, i krenula u oslobađanje Vojvodine. 9. novembra srpska vojska ušla je u Novi Sad, 12. u Vršac i Kikindu, 17. u Veliki Bečkerek... Kada se ovde već osećao dah slobode, poslednjeg dana oktobra 1918. u gradu je osnovano Srpsko narodno veće, izniklo u ratnim uslovima, kao budući privremeni organ vlasti. Na njegovom je čelu dr Slavko Županski. Srpska vojska, gvozdeni puk "Knjaz Mihajlo", i Pešadijska brigada komandanta pukovnika Dragutina Ristića, ulaze u grad 17. novembra 1918. godine. Svega nekoliko dana po konačnom oslobođenju Vojvodine, njena područja ujedinjuju se s Kraljevinom Srbijom, da bi 1. decembra bila proglašena i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, prva zajednička južnoslovenska država.

Veliki Bečkerek postao je administrativno središte Torontalsko-tamiške županije, a po njenom ukidanju sedište Sreskog načelstva. Odlukom Gradskog veća od 29. septembra 1934. godine, potvrđenom od strane Gradskog poglavarstva 18. februara 1935, grad menja naziv u Petrovgrad, po Kralju Petru I Karađorđeviću Oslobodiocu.